Priča daljnjeg traženja nastavlja se. U ulici Dinka Šimunovića igra volumena pod suncem postaje izrazitija. Plastični ritam balkonskih kocaka, deferencirani lagano i tonom, u igri sunca i sjene pokazuje mjesta kontakta stambenog prostora s okolišem. No tu se pojavljuje i jedna druga plastika: na bočnoj fasadi niz kockica s nišama omogućuje pticama da dijele stambeni prostor s ljudima. U golemoj strukturi stambenog zdanja ptica dobiva pravo na svoj život. Filozofija životnih tokova opet se isprepliće s pojmom arhitekture izvodeći je iz formalističko oblikovnih parametara u verifikaciju postojanja. Misao koja nastoji uhvatiti bit i bogatstvo života i plastika koju ljepota arhitektonskih oblika unosi u čovjekov i ptičji prostor.
U velikoj aglomeraciji Mertojaka, ona prvotna čistoća arhitektonike kao da se počinje raspadati. Težnja za diferencijacijom jedinica s novim pokretanjem elementarnih težnji zahtijeva, na primjer, da majka ima stalni vizualni kontakt s vrtićem u kojem boravi njezino dijete, i dovodi do aglomeracije kojoj rast prema vertikali ne manifestira čistoću ranijih primjera. Grozdovi volumena i oblika rastu preklapajući se, rezani šlicevima, lebdenjem i stremljenjem, igrajući visinski do beskonačnosti, no bliže bogatom razraslom grozdu nego arhitektonskom poretku. Ovdje ne želimo ući u kritičke opservacije splitskih urbanističkih zahvata. Ne želimo govoriti o tome što se događa kada se slovenski urbani koncept primjenjuje u klimatskim uvjetima gdje trava jednostavno ne može rasti ako se svakodnevno ne održava stalnim zalijevanjem. Što su prostori "iza", koji se neizbježno pojavljuju u nizovima "ulica" i što se događa s vizurama u ponavljanju masa objekata, "krstarica", "čokolina", "medolina", itd. Ovdje govorimo o kreativnom naporu Dinka Kovačića da neke premise tadašnjeg urbanističkog traženja pretvori u splitsku vlastitost. O nastojanju da plastika arhitekture progovori u mediteranskoj igri sunca izranjajući iz stijena autohtonog kamena, kao na primjer u realizaciji njegova opskrbnog centra "Dinko Šimunović".
Filozofija traženja iskonskih kamenova teći će i dalje (termin "iskonskog kamena" izraz je pisca ovih redaka, a ne Dinka Kovačića). Arhitekti tadašnjeg vremena tražili su sebe između stranih uzora vlastitih mogućnosti, a Kovačić će uvijek kretati od vlastitog iskona pokretačkog korijena. Misao će tražiti sebe u verifikaciji vlastitog "creda" - put je morao biti rođen u duši da bi izronio u prisutnost oblika. Tema nije nikada bila slučajnost; ona je uvijek bila svjesno htijenje i snaga vlastitog uvjerenja. âovjek koji je volio golubove nije mogao izdati svoj odnos prema postojanju koje se pretvaralo u postajanje; nije mogao izdati ni kraj kojem je pripadao i koji je nalagao i omogućavao - jer bugenvilija cvate u Splitu, ali ne može cvasti u Senju iako i u Senju gleda more. Negdje osamdesetih godina bio sam pozvan da, zajedno s grupom arhitekata među kojima je bio i Dinko Kovačić, napravim prijedlog za novi hotel u neposrednoj blizini "Zlatnog rata". Studirajući lokaciju postao sam čvrsto uvjeren da se u blizini Zlatnog rata ne smije provesti nikakva hotelska izgradnja. Za mene je Zlatni rat morao ostati izolirani prirodni fenomen pa sam vrlo oštro reagirao na tadašnje urbanističke sugestije o izgradnji brojnih hotela iznad toga područja. Predložio sam zato da se traženi hotel povuče i potpuno sakrije, odnosno prostorno uklopi u obližnju šumu. Dinko je, međutim, imao drugi stav. Filozofija stvaranja prostora u kojima je dobro živjeti dovela ga je do koncepta u kojem se priča arhitekture i iskonskog kamena, staze i iskonskog zelenila, cvijeća i stalnog kretanja u doživljaju "lijepog" isprepleću u jedinstvenu aglomeraciju kontinurianih ambijentalnih vrijednosti. Ocjenjivački sud, u kojem je vodeću ulogu imao arhitekt Bernardi, potpuno je stao na stranu Kovačićeva shvaćanja. I tako je nastala "Bretanida", a njezine staze i cvijeće, zelenilo i romanticizam detalja hrani dušu turista koji je pobjegao od čelika i betona europskih gradskih struktura. Pojavilo se i bijelo oličeno drvo pokriveno malim pticama. Pojavio se i "balkon Julije". I kopija povijesne bifore iz stare palače u Bolu. I golubovi su ponovno našli svoje kućice. Romantični prizvuk turističkog atraktiviteta povezao se s filozofijom ambijentalnih vrijednosti. Bretanida je hotel koji djeluje samo u ljetnim mjesecima i vanjski prostori osnova su životnog kretanja. U tom isprepletanju tkivo postaje djelomično heterogeno pa se bijele plohe krovova u nekim vizurama nameću svojom dominantnošću. Možda se može postaviti pitanje i o oblikovnom kolorizmu balkona. No u vizuri pješaka priča o cvjetnim stazama i prostorima skupljanja, o plohi vode bazena i njegovoj igri s okolnom arhitektonskom plastikom postaje nositelj razloga i arhitektonika arhitekture.
|
Boris Magaš: O iskonu
